Od tog dana više ništa nije bilo isto. Dubrovnik, grad kulture i bogate povijesti koji je bilježio rekordne turističke brojke postao je grad stradanja, smrti i nesigurnosti. Brojni su izgubili svoje živote braneći ovaj slavni grad. A put do slobode bio je krvav i težak.
I na današnji dan suze u očima majki, očeva, supruga i djece podsjećaju nas na žrtvu koju su podnijeli i podnose da bismo mi danas živjeli u slobodnom gradu. Nikad to ne smijemo zaboraviti.
Više od godinu dana bjesomučno je napadan naš grad, zaštićena UNESCO-va spomenička baština, taj biser Mediterana koji je stoljećima odolijevao napadima neprijatelja s istoka nikad nije mogao ni slutiti koja će mu se strahota dogoditi. Ali pod zaštitom našeg svetog Vlaha, biskupa i mučenika, Dubrovnik je ostao i opstao kao nepokoreni grad, grad koji se kao feniks izdigao iz pepela i ponovno sjaji svojim najblještavijim sjajem…i koji na svakom kantunu priča svoju bogatu povijest koju su obilježili hrvatski velikani poput Ruđera Boškovića, Stjepana Gradića, Ivana Gundulića, Marina Držića i mnogih drugih.
No, u tišini ovog Grada, u njegovim mirima, kao naši anđeli spavaju istinski velikani, djeca čiji su životi zaustavljeni tijekom agresije: Andrea, Nikolina, Marija, Đuro, Hrvoje, Katarina, Romano, Luko, Šimo, Dolores, Vlaho, Tonći, Maris, Maro, Miho, Orsat……. njihovo djetinjstvo i njihovi snovi su prekinuti, ali u našim srcima i u povijesti ovog Grada njihova imena zauvijek će vječno živjeti.
I na kraju, u ime Grada Dubrovnika i njegovih građana posebnu zahvalu upućujem Vama dragi branitelji, pripadnici gardijskih brigada i svih ostalih postrojbi koji ste spremno izlažući svoje živote oslobodili naš grad.
Dubrovnik Vam nikada neće biti dovoljno zahvalan.
Nek’ nam živi slobodarski Dubrovnik nek’ nam živi jedina i vječna Domovina Hrvatska.
